Izvješće s terenske nastave

    Učenici osmih razreda OŠ Stjepana Cvrkovića iz Starih Mikanovaca 29. listopada 2013. godine išli su na terensku nastavu u Vukovar i Šarengrad. Ova nastava bila je poučna i zanimljiva zbog raznih stvari koje smo vidjeli, čuli, ali i osjetili.

    Na Ovčari smo se pomolili, a na Memorijalnom groblju zapalili svijeće i sjetili se svih ubijenih te ponešto čuli o najstarijoj ženi i najmlađem djetetu koji su stradali. U ratnoj bolnici smo vidjeli kako su se patili povrijeđeni ranjenici tijekom Domovinskog rata, a u hodniku bolnice slike i imena stradalih na pločicama zapisana. U Šarengradu smo u jednoj kapeli poslušali ispovijest dvojice ovisnika o drogi i promislili o tome što su govorili. Pri završeku smo bili u Spomen-domu Ovčari gdje smo se prisjetili mrtvih, vidjeli njihove slike, imena i preostale stvari, te se potpisali u knjigu sjećanja. Vojarna je poznata po tenkovima, raketama, minama, brodovima i drugoj ratnoj opremi.

    Domovinski rat će zauvijek ostati zapamćen po hrabrosti i otporu Hrvata koji su dali svoje živote za svoju domovinu.

Mario Karajko, 8.b

Vukovar-grad heroj

    Za vrijeme Domovinskog rata Vukovar je izgubio puno ljudi većinom civila i puno zgrada. Pretrpio je mjesece ratovanja. Vukovar nije imao veliku vojsku da se obrani. Samo malo heroja je ostalo da ga brane.

   Moj tata je bio zadužen da dovozi kamionom potrebne zalihe do Vukovara. Kaže da je to bio težak posao. Morao je svaki dan prolaziti ulicama Vukovara i gledati strahote koje su četnici napravili. Vukovar se nadao da će pomoć doći, ali nikad nije. Četnici su imali veću vojnu silu, zato što je JNA u vrijeme Jugoslavije bila druga po redu najjača vojna sila. Pri završetku rata Vukovar je pao. Sve više nevinih ljudi je umiralo. Srbi su iz bolnice izvlačili ranjenike i slali ih na Ovčaru. Radili su im strahote. Mučili su ih i ubijali na jako okrutne načine i onda ih sve pobacali u jamu. To nikada čovjek ne bi napravio.

    Vukovar se opet digao kao jedan od najvećih hrvatskih gradova. Vodotoranj i dan danas stoji uspravno, neobnovljen sa zastavom našom na vrhu kao znak naše pobjede.

Tomislav Nevistić, 8.a

Drugi dio terenske nastave vezan je uz (ne)ovisnost pa smo produžili do Šarengrada.

Ispovijest iz Šarengrada

    Šarengrad. Na prvi pogled obično, malo, mirno mjesto. U mjestu pustoš i tišina. Naizgled obično, ali ipak posebno mjesto. Ondje je jedna ustanova koja sprječava propast ljudskih života našla svoje mjesto.

    Ovisnost i droga su jedne od najgorih stvari s kojima se mladi danas susreću. Ispovijesti dvojice mladih ljudi nekome može promijeniti i spasiti život. Njihova borba s drogom je započela već u pubertetu. Droga im je služila za utjehu, bila je zamjena za podršku i sreću. S konzumiranjem droge u njihov je život ušla i krađa. Njihovo svjetlo na kraju tunela bila je komuna u Šarengradu. Kažu da je na početku odvikavanja bilo teško, ali da se upornost isplati. Njihovu utjehu s drogom zamjenila je utjeha s molitvom. Molitva čovjeku daje snagu, hrabrost, podršku, osjećaj da nije sam, da postoji netko tko sve razumije i vidi, netko tko daje priliku za novi početak. U komuni je svaki dan točno isplaniran. Cenacolo je mjesto u kojem bol i patnja postaju sreća i zadovoljstvo.

    Ovisnost je pakao u koji se lako ulazi, a jako teško izlazi. Nitko ne može vratiti izgubljene godine života. Droga nekome nakratko uljepša i ispuni život, a zapravo ga uništi zauvijek.

Marija Žgela, 8.a